Dok trepneš, prođe vikend. Onda proljeće, pa ljeto, stigne Nova godina… A onda još dva puta trepneš i shvatiš da je prošao život.
Vrijeme više ne prolazi. Ono leti.
U 7. razredu majka mi je kupila “pravu” Mont jaknu. Kriza je bila toliko strašna da je uzela veličinu da potraje i da je nosim nekoliko godina.
I dan danas otac Simeun u njoj peče na Tari rakiju.
Išla u Strazbur par dana pre toga bio teroristički napad. Tri dana pred odlazak u Belgiju teroristički napad. Prekosutra idem u Krakov teroristički napad se desio pre par sati. Brate mili.
Moja dva dinara na aktuelnu temu: kako odrastamo tako se i naši razgovori menjaju. Kod osoba koje su razumne sve se prilagođava okolnostima. Normalno je da ono što ti se dešava bude dominantna tema u tom trenutku.
Ali često zaboravljamo da postoje oni koji su zavisni od jedne teme - u mladosti je to partner, kasnije dete (ali ne samo dete već gratis paket svaki član porodice muža). Takvi ljudi ne traže sagovornike nego slušaoce.
Da bi ste imali prijatelje, morate i sami to da budete.
U mom odrastanju žrtvovana su takva dva prijateljstva. Jedna je rekla da joj drugarice više ne trebaju sad ima muža, drugoj je samo trebala publika. U svim ostalim slučajevima prikolice su postale omiljeni mali ljudi.