Mali Sloba u potrazi za novim poslom :)

Rezultati srbijanskih izbora na dva biračka mjesta u Hrvatskoj govore mnogo više od puke izborne statistike. U Zagrebu je Vučićeva lista osvojila samo 14 glasova, odnosno 1,9 posto, dok je Studentska lista dobila čak 96,3 posto. U Vukovaru potpuno obrnuta slika. Vučić je osvojio 76,4 posto, a studenti samo 21,2 posto. Ne bih iz tih brojki izvlačio zaključke o svim Srbima u Hrvatskoj jer je riječ o razmjerno malom broju birača, i to državljana Srbije. Ali ne bih ni zatvarao oči pred njihovim političkim značenjem. Posebno je znakovito što je Vučić tako uvjerljivo pobijedio upravo u Vukovaru, gradu koji je 1991. bio žrtva velikosrpske agresije, a čije je političke ideje Vučić godinama zastupao i nikada se od njih vjerodostojno nije ogradio. Za mene je to još jedan razlog da s velikim oprezom promatram politički i ideološki utjecaj Beograda među dijelom srpske zajednice u Hrvatskoj. Vučićev izborni poraz u Srbiji ne znači automatski i poraz politike koju je predstavljao. Pogotovo ne politike koju danas prepoznajemo pod nazivom „Srpski svet“. I zato je pitanje mnogo ozbiljnije od toga tko je za koga glasovao. Pitanje je koliko će se politički poraz Vučićeva režima doista pretvoriti u napuštanje ideologije koja je desetljećima proizvodila sukobe. Jer Vučić može izgubiti vlast u Beogradu, a da njegove političke ideje nastave živjeti. Pa i ondje gdje bi njihova povijesna kompromitacija morala biti najočitija. U Vukovaru.

Kulturna hegemonija usred Zagreba: Goldstein i Pupovac u misiji retroaktivnog etničkog prebrojavanja Piše: Zvonimir Despot Predstavljanje zbirke biografija „100 znamenitih Srba u Hrvatskoj“, u izdanju Srpskog narodnog vijeća i pod uredničkom palicom Ive Goldsteina, za mene otvara mnogo ozbiljnije pitanje od sastavljanja jednoga biografskog leksikona. U javno iznesenim obrazloženjima izbora prepoznajem kulturnu logiku „Srpskog sveta“: okupljanje ljudi i njihove ostavštine pod zajedničkom nacionalnom oznakom, pri čemu se mora postaviti pitanje koliko vrijedi njihov osobni izbor kada se ne uklapa u uredničku koncepciju. „Srpski svet“ pritom nije izmišljotina njegovih hrvatskih kritičara. Aleksandar Vulin još je 2020., kao srbijanski ministar obrane, javno zagovarao njegovo stvaranje i pretvaranje Srba u jedinstven politički narod koji zajednički odlučuje o nacionalnim pitanjima. U istom je nastupu izričito govorio i o Srbima u Hrvatskoj kao dijelu jedinstvenoga političkog prostora. To je objavljeno na službenoj stranici srbijanskog Ministarstva obrane. Deklaracija Svesrpskog sabora iz 2024. tu zamisao dodatno institucionalizira: srpski narod određuje kao jedinstvenu cjelinu, predviđa koordinaciju preko Nacionalnog savjeta te razvijanje kulturnih, znanstvenih i drugih veza. U sastavu toga savjeta predviđeni su i predstavnici Srba iz Hrvatske. Kulturno okupljanje tako dobiva izričit politički okvir. Upravo u tom kontekstu promatram i zagrebački izdavački projekt. Kada se podrijetlo ili krštenje ističu kao presudno obrazloženje nacionalnog svrstavanja, kultura postaje sredstvo političkog objedinjavanja. Za takav učinak nisu potrebne vojne karte. Dovoljno je uspostaviti pravilo prema kojemu će nacionalna etiketa nadjačati sve ostale sastavnice nečijeg života. Najbolji primjer dao je sam Goldstein. Obrazlažući uvrštavanje Arsena Dedića, rekao je: „Arsen Dedić je bio Srbin, kršten je u pravoslavnoj crkvi“. Međutim, objašnjavajući zašto u knjigu nije uvršten Dražen Petrović, naglasio je da uredništvo nije znalo kako se nacionalno izjašnjavao te spomenuo njegovu integriranost u hrvatsku kulturu. Za jednoga krštenje, za drugoga osobno izjašnjavanje. Tako izneseni kriteriji djeluju rastezljivo, ovisno o osobi koju treba uvrstiti ili izostaviti. Goldstein mora objasniti tu nedosljednost. Krsni list ne može govoriti umjesto čovjeka. Obiteljsko podrijetlo ne daje uredniku pravo da presudi o nečijem cjelokupnom identitetu. Upravo takvo svođenje osobe na naslijeđenu pripadnost smatram retroaktivnim etničkim prebrojavanjem, bez obzira na akademske titule onih koji ga provode. Svetozar Borojević posebno je neugodan primjer za takvu metodologiju. Njegovo izjašnjavanje kao Hrvata dokumentirano je u pismima i obrađeno u historiografskoj literaturi. Govorio je o sebi kao Hrvatu i Hrvatskoj kao domovini. Uvrštavanje pod naslov „100 znamenitih Srba u Hrvatskoj“ zato izravno otvara pitanje kakvu težinu uredništvo daje njegovim vlastitim riječima. Obiteljsko podrijetlo ne može poništiti čovjekovu izjavu o tome tko je. Još je očitiji problem Dubravke Ugrešić. Književnica koja se javno suprotstavljala nametanju nacionalnih oznaka i zastupala transnacionalni odnosno postnacionalni književni položaj postumno je uvrštena u nacionalno naslovljen leksikon. Za mene je takvo svrstavanje iskaz dubokog nepoštovanja prema njezinu javno iskazanom odnosu prema identitetu. Posebno kada dolazi iz kruga koji se poziva na pluralizam i slobodu pojedinca. Sloboda mora uključivati i pravo da čovjek odbije pripadnost koju su mu drugi namijenili. Naslov knjige pritom nije nevažan ukras. On unaprijed određuje nacionalni okvir svih uvrštenih biografija. Uredništvo zato snosi odgovornost i za poruku naslova, a ne samo za pojedinačne ograde koje se eventualno nalaze u tekstovima. Poštovanje osobnog izbora obvezuje, dakako, i kritičare. Vladan Desnica prihvaćao je hrvatsku i srpsku književnu pripadnost, a Nikola Tesla ponosio se srpskim rodom i hrvatskom domovinom. Njihovi primjeri upravo potvrđuju koliko je pogrešno složen identitet pretvarati u isključivo nacionalno vlasništvo. Hrvatska kulturna pripadnost i srpsko podrijetlo mogu postojati zajedno. Nitko nema pravo jednu činjenicu upotrijebiti kao gumicu za drugu. Poseban paradoks ovdje je Goldsteinova uloga. Povjesničar koji javno upozorava na revizionizam mora vlastiti projekt izložiti jednako strogim mjerilima. Kada nacionalnu pripadnost objašnjava pravoslavnim krštenjem, sam otvara vrata upravo onom etničkom esencijalizmu koji bi ozbiljna historiografija trebala razgraditi. U mojem čitanju takav pristup „Srpskom svetu“ pruža akademsku legitimaciju: nacionalno okupljanje dobiva izgled stručnog razvrstavanja, a politička poruka autoritet znanosti. Konačno, uvrštavanje Aleksandre Zec, tragično stradale djevojčice i civilne žrtve rata, u kategoriju „znamenitih“ osoba uz bok vrhunskim znanstvenicima i umjetnicima za mene je najjasniji pokazatelj političke naravi projekta. U tom izboru vidim upravo namjeru koju smatram neprihvatljivom: izazvati emocionalnu i političku reakciju, testirati granice izdržljivosti hrvatske javnosti i svaku opravdanu kritiku unaprijed proglasiti „ksenofobijom“. Njezina se tragična sudbina tako može pretvoriti u politički štit uredništva, iza kojega bi svako pitanje o kriterijima trebalo izgledati kao napad na samu žrtvu. Takvu zamjenu teza treba odlučno odbiti. Širi obrazac kulturnog prisvajanja već ima i zakonski izraz. Srbija je Zakonom o kulturnom nasleđu iz 2021. među stare srpske knjige uvrstila izdanja dubrovačke književnosti do 1867., uz tvrdnju da pripadaju srpskoj i hrvatskoj kulturi. Tu je posezanje za hrvatskom književnom baštinom dobilo državni pečat. Upravo zato smatram politički naivnim svako nacionalno pregrupiranje kulturne baštine unaprijed proglašavati bezazlenim doprinosom pluralizmu. Goldstein i Pupovac imaju pravo na svoju uredničku koncepciju. Hrvatska javnost ima jednako pravo razotkriti njezine nedosljednosti i upozoriti na političku logiku kojoj, prema mojem sudu, služi. Akademska titula ne daje im monopol na tumačenje prošlosti, a zastupanje manjine ne oslobađa ih odgovornosti za javno iznesene tvrdnje. „Srpski svet“ treba prepoznati i onda kada govori jezikom kulture. Njegovu logiku vidim upravo ondje gdje nacionalno okupljanje postaje važnije od osobnog izbora i gdje se tuđa ostavština pretvara u sredstvo današnje politike. Hrvatska javnost pred time ne treba šutjeti. Mrtvi se više ne mogu suprotstaviti urednicima. To urednicima nameće veću odgovornost, a ne veća prava.

Vučić je priznao poraz, ali sada će učiniti sve da pobjednici ne preuzmu stvarnu vlast Tko misli da je Aleksandar Vučić iznenadnim priznanjem izbornog poraza preko noći postao demokrat koji poštuje volju građana, taj očito nije ništa naučio o čovjeku koji je godinama sustavno gradio vlast u kojoj su država, stranka i njegov osobni interes postali gotovo nerazdvojni. Što više promatram njegove poteze nakon izbora, sve sam uvjereniji da priznanje poraza nije bilo nikakva spontana kapitulacija, nego vrlo promišljen politički manevar. Vučić je shvatio da izbore više ne može dobiti, ali to nipošto ne znači da je spreman odreći se stvarne moći. Naprotiv, čini mi se da sada počinje možda i najopasnija faza njegove političke igre. Svojim iznenadnim priznanjem poraza preduhitrio je protivnike, oduzeo im trenutak političkog trijumfa i pred međunarodnom javnošću pokušao ostaviti dojam odgovornog državnika koji prihvaća demokratska pravila. Istodobno je kupio vrijeme za sebe i svoju stranačku infrastrukturu. Jer jedno je izgubiti izbore, a nešto sasvim drugo izgubiti kontrolu nad sustavom koji si stvarao četrnaest godina. Njegovo današnje obraćanje zato ne promatram samo kao istup poraženog političara. U njemu vidim prije svega poruku vlastitim ljudima. Nemojte se predavati, ništa nije završeno, još imamo snagu, organizaciju i instrumente kojima možemo onemogućavati novu vlast. Ne mora to izgovoriti upravo tim riječima da bi poruka bila razumljiva onima kojima je namijenjena. Posebno kada govori o navodnom revolucionarnom teroru, ugroženosti svojih pristaša i mogućnosti njihova samoorganiziranja. Takva retorika u politički zapaljivom društvu nije nimalo bezazlena. A upravo događaji oko televizije Informer i okupljanja pred Pinkom otvaraju još jedno posebno neugodno pitanje. Tko će u idućim danima i tjednima zapravo izazivati incidente i komu će oni politički koristiti? Studentski pokret vrlo se jasno ogradio od upada u medijske kuće, odbacio nasilje i revanšizam te poručio da se odgovornost režimskih medija mora utvrđivati institucionalno, kroz zakon i nadležna tijela. To je politički zrela poruka. Ali istodobno je posve razumljivo da nakon godina propagande, ponižavanja, javnog blaćenja, proglašavanja neistomišljenika izdajnicima i neprijateljima države postoje brojni ljudi duboko frustrirani, ogorčeni, pa i traumatizirani načinom na koji su režimski mediji tretirali njih i njihove obitelji. Dovoljno je prisjetiti se kako su pojedini mediji izvještavali o studentima, njihovim roditeljima i obiteljima žrtava novosadske tragedije. Takve rane ne zacjeljuju zato što je vlast izgubila izbore. Zato nije teško razumjeti ni bijes koji je doveo do upada u Informer, premda razumjeti ne znači i opravdavati. Nitko nema pravo nasiljem uređivati medije, pa ni one koji su godinama zloupotrebljavali novinarstvo za političke obračune. Ali postoji još jedna mogućnost koju nipošto ne bih isključio. Što ako se među budućim napadima na režimske medije pojave i oni koje će poticati ili inscenirati upravo ljudi kojima je politički cilj kompromitirati pobjednike? Što ako se pojave provokatori koji će se predstavljati kao osvetnici u ime studenata, a zapravo raditi protiv njih? Nemam dokaza da se to već dogodilo i ne tvrdim da je upad u Informer bio takva operacija. No u okolnostima u kojima poražena vlast još raspolaže razgranatim aparatom, takav scenarij nije nerazumno uzeti u obzir. Štoviše, za Vučića bi to moglo biti politički iznimno korisno. Svaki razbijeni prozor, svaki napad na novinara, svaki nasilni incident mogao bi poslužiti kao dokaz njegove unaprijed postavljene teze da u Srbiji počinje teror pobjednika nad poraženima. Nije ni važno bi li iza incidenta stajali stvarno ogorčeni građani, obični nasilnici ili eventualni provokatori. Politička odgovornost pokušala bi se prebaciti na studentski pokret, iako se on od takvih postupaka izričito ogradio. Tako bi se stvarala slika kaosa, a Vučić bi se iz položaja poraženog vladara pokušao pretvoriti u zaštitnika slobode, sigurnosti i demokracije. Gotovo nevjerojatan obrat uloga, ali za čovjeka njegova političkog iskustva svakako politički upotrebljiv. Zato će svaka buduća provokacija morati biti ozbiljno istražena, uključujući pitanje tko ju je organizirao, tko u njoj sudjelovao i tko je eventualno poticao. Jer postoji golema razlika između opravdanog zahtjeva za odgovornošću režimskih propagandista i nasilja nad medijima. A postoji i razlika između spontanog bijesa građana i organizirane političke provokacije. Upravo bi brisanje tih razlika najviše koristilo onima koji žele dokazati da Srbija bez Vučića ne može normalno funkcionirati. Vučić i SNS možda su izgubili parlamentarnu većinu, ali nisu izgubili svoje ljude u državnoj administraciji, javnim poduzećima, sigurnosnim strukturama, lokalnim vlastima, pravosuđu i medijima. Godinama je stvaran sustav u kojemu je politička lojalnost bila važnija od sposobnosti, a pripadnost vladajućoj stranci često presudna za napredovanje, zapošljavanje i poslovanje s državom. Takva mreža ne nestaje preko noći, čak ni nakon uvjerljivog izbornog poraza. I upravo će se tu, pretpostavljam, voditi najvažnija bitka. Novoj vlasti mogu se na svakom koraku postavljati politički balvani. Ne mislim nužno na fizičke barikade, premda ni ozbiljnije incidente ne bih unaprijed isključio. Mislim na administrativne opstrukcije, odugovlačenja, institucionalne blokade, selektivno curenje informacija, organizirane medijske kampanje, stvaranje afera i stalno poticanje društvenih sukoba. Sve se to može raditi pod krinkom zakonitosti, zaštite institucija i obrane demokracije. Kakva ironija kada se oni koji su institucije godinama podređivali jednom čovjeku počnu predstavljati kao njihovi najveći zaštitnici! Vučiću sada možda više odgovara neuspješna Srbija pod novom vlašću nego uspješna Srbija bez njega. Što bude više problema, zastoja i nezadovoljstva, to će lakše biračima dokazivati kako su pogriješili. A kada se pojavi dovoljno nezadovoljstva, ponovno će se ponuditi kao čovjek koji jedini zna upravljati državom. To je stara politička metoda: najprije pomoći proizvesti nered, a zatim se predstaviti kao jedini koji ga može zaustaviti. Pritom ne treba zanemariti ni slabosti pobjednika. Studentski pokret napravio je golem politički i organizacijski pothvat. Srušiti režim koji je raspolagao tolikim novcem, medijima, institucijama i polugama moći nije mala stvar. Ali sposobnost rušenja vlasti nije isto što i sposobnost upravljanja državom. Među pobjednicima ima obrazovanih, sposobnih i dobronamjernih ljudi, ali mnogima nedostaje ozbiljno političko iskustvo. A protiv sebe imaju čovjeka koji je cijeli život proveo u političkim intrigama, manipulacijama, sukobima i obračunima. Još je važnije što je studentski pokret okupio ljude vrlo različitih političkih i ideoloških uvjerenja. Njih je ujedinjavao otpor Vučiću, ali to ne znači da imaju zajedničku viziju budućnosti Srbije. Što će se dogoditi kada na dnevni red dođu Kosovo, Rusija, sankcije Moskvi, članstvo u Europskoj uniji, odnos prema NATO-u, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj? Što kada se otvori pitanje ratova devedesetih, odgovornosti srpske politike i odustajanja od velikosrpskih ambicija? Tu će se vrlo brzo pokazati koliko je zajedništvo pobjednika duboko, a koliko je počivalo isključivo na želji da se ukloni Vučića. I upravo na to on može računati. Ne mora nužno srušiti novu vlast izvana ako se ona počne raspadati iznutra. Dovoljno je neprestano otvarati pitanja oko kojih se njezini dijelovi ne slažu, poticati podjele, širiti nepovjerenje i čekati prvu ozbiljnu krizu. A SNS će za takvu politiku imati i iskustva i sredstava. Posebno bih upozorio na mogućnost da Vučić sada pokuša od sebe napraviti političku žrtvu. Čovjek koji je godinama vladao gotovo svim važnijim polugama države mogao bi se preko noći pretvoriti u navodnog zaštitnika progonjenih i ugroženih. Svaki pokušaj nove vlasti da istraži korupciju, zloupotrebu institucija ili odgovornost njegovih suradnika mogao bi proglašavati političkim progonom. Tako bi se borba za vladavinu prava nastojala pretvoriti u priču o osveti pobjednika. Nova vlast zato će morati biti iznimno oprezna, ali i odlučna. Nitko ne smije odgovarati zato što je bio član SNS-a, ali nitko ne smije biti zaštićen od odgovornosti samo zato što je pripadao bivšoj vlasti. A Hrvatska u svemu tome ima dodatne razloge za oprez. Vučićev izborni poraz ne znači automatski i poraz politike Srpskog sveta. Ne znači da su nestale strukture koje su godinama vodile neprijateljsku politiku prema susjedima niti da će nova vlast preko noći promijeniti odnos prema Hrvatskoj. Štoviše, upravo bi pitanja odnosa prema susjedima Vučić mogao koristiti za izazivanje raskola među pobjednicima. Dovoljno je nekoga optužiti da popušta Zagrebu, priznaje Kosovo ili izdaje Republiku Srpsku pa da se ponovno pokrenu dobro poznati mehanizmi nacionalističke mobilizacije. Ne želim unaprijed proglašavati novu srbijansku vlast nesposobnom niti tvrditi da je svaki Vučićev potez dio nekakva savršeno razrađenog plana. Ali bilo bi krajnje naivno podcijeniti čovjeka koji je svoju političku karijeru izgradio upravo na iskorištavanju tuđih slabosti, podjela i strahova. S njegovim političkim nasljeđem, metodama i ljudima koji su o njemu egzistencijalno ovisili, treba računati s različitim scenarijima, uključujući i one najneugodnije. Zbog toga bih bio vrlo oprezan sa slavljem. Vučić je izgubio izbore, ali još nije izgubio mogućnost da ozbiljno zagorča život pobjednicima. A njegovi pobjednici tek trebaju dokazati da znaju voditi državu, sačuvati vlastito zajedništvo i demontirati sustav koji je ostao iza njega. Prije svega moraju izbjeći zamku u kojoj bi se opravdana borba protiv autoritarnog nasljeđa pretvorila u opravdanje za nasilje, jer upravo bi takav razvoj događaja mogao dati politički kisik poraženom režimu. Vučić je priznao da je izgubio izbore. Nije priznao da je izgubio pravo odlučivati o budućnosti Srbije. A možda je njegova najveća nada upravo u tome da pobjednici, suočeni s kaosom, podjelama i otporom sustava, sami počnu gubiti ono što su na izborima osvojili. Jer njemu za politički povratak možda neće biti potrebno dokazati da je bio dobar vladar. Bit će mu dovoljno uvjeriti dovoljno ljudi da su oni koji su ga pobijedili još gori.

Plenković nije ni Orbán ni Vučić. Hrvatska nije ni Mađarska ni Srbija Pad dvojice dugogodišnjih političkih vladara u našem susjedstvu nekima je poslužio kao povod za zazivanje sličnog scenarija u Hrvatskoj. No između legitimne želje za promjenom vlasti i poistovjećivanja triju bitno različitih političkih sustava postoji razlika koju ozbiljna politika ne bi smjela ignorirati. Pad Viktora Orbána u Mađarskoj i Aleksandra Vučića u Srbiji otvorio je zanimljivo pitanje budućnosti srednje i jugoistočne Europe. Ali u Hrvatskoj je gotovo istodobno otvorio i jednu drugu, mnogo prizemniju raspravu. Ako su pala njih dvojica, zašto ne bi pao i Andrej Plenković? Kao da je dovoljno spojiti tri političara koji dugo vladaju, proglasiti ih istom vrstom vlasti i zaključiti da bi njihova politička sudbina morala biti jednaka. S takvom se logikom ne mogu složiti. Ne zato što mislim da je Plenković nedodirljiv, da njegova Vlada nema ozbiljnih problema ili da HDZ ne zaslužuje oštru kritiku. Naprotiv. Nego zato što držim da je politički neozbiljno, povijesno neutemeljeno i demokratski pogrešno Hrvatsku poistovjećivati s Mađarskom pod Orbánom, a pogotovo sa Srbijom pod Vučićem. Trajanje na vlasti samo po sebi nije dokaz autoritarnosti. U demokracijama se vlast ne određuje brojem godina provedenih u premijerskoj fotelji, nego načinom na koji se do nje dolazi, kako se ona obnaša i postoji li stvarna mogućnost njezine smjene. To su temeljni kriteriji. Sve ostalo može biti politička retorika, ali nije ozbiljna analiza. Orbán je tijekom šesnaest godina vlasti u Mađarskoj izgradio sustav koji je međunarodno prepoznat po koncentraciji političke moći, izmjenama izbornog zakonodavstva u korist vladajuće stranke, pritiscima na neovisne institucije i ozbiljnim problemima medijskog pluralizma. Njegov koncept neliberalne demokracije nije bio etiketa koju su mu zalijepili protivnici, nego politički smjer koji je sam javno zagovarao. Poraz na izborima u travnju 2026. zato je značio više od obične smjene jedne vlade. Vučićev slučaj još je složeniji. U Srbiji se godinama stvarao sustav u kojemu je stranačka moć duboko prodrla u državne institucije, javni sektor i medije. Prosvjedi nakon tragedije u Novom Sadu nisu nastali samo zbog urušavanja jedne nadstrešnice, nego zbog nepovjerenja prema institucijama i uvjerenja velikog dijela javnosti da sustav ne osigurava odgovornost za moguće propuste i korupciju. Izborni poraz Vučićeva političkog bloka 25. listopada bio je završetak jednog razdoblja političke dominacije, ali ne i automatski dokaz da su uklonjene sve strukture na kojima je ta dominacija počivala. I sada bi netko htio sve to preslikati na Hrvatsku? Hrvatska ima ozbiljnih demokratskih slabosti. Ima korupcijskih afera, problema u pravosuđu, stranačkog kadroviranja, političkog klijentelizma i nedopustivo sporih institucionalnih promjena. Ali ima i konkurentne izbore, stvarnu političku oporbu, raznolik medijski prostor te mogućnost da se vlast na različitim razinama smjenjuje bez ikakvih izvanrednih političkih okolnosti. Nije to moja proizvoljna ocjena. OESS-ov ODIHR hrvatske parlamentarne izbore 2024. ocijenio je konkurentnima, uz istodobno upozoravanje na probleme medija i pojedine nedostatke izbornog sustava. Freedom House u izvješću za 2026. Hrvatsku svrstava među slobodne zemlje, s 82 boda od mogućih 100, dok su Mađarska sa 65 i Srbija s 53 boda označene djelomično slobodnima. Te brojke ne oslobađaju hrvatsku vlast odgovornosti, ali vrlo jasno pokazuju zašto se ne može govoriti o istim političkim okolnostima. I to je suština problema. Demokracija nije sustav u kojemu je vlast demokratska samo kada pobjeđuju oni koje osobno podržavamo. Hrvatski birači HDZ-u su na parlamentarnim izborima 2024. dali najviše mandata, a Plenković je potom sastavio parlamentarnu većinu i dobio povjerenje Sabora. Možemo raspravljati o kvaliteti te koalicije, o političkoj cijeni suradnje s Domovinskim pokretom i o svakoj pojedinoj odluci Vlade. Ali njezin mandat proizlazi iz ustavnog i parlamentarnog postupka, a ne iz nekakve uzurpacije vlasti. To, dakako, ne znači da Plenković zaslužuje politički imunitet. Upravo suprotno. Nakon deset godina na čelu Vlade opravdano mu se može postaviti čitav niz neugodnih pitanja. Zašto hrvatsko pravosuđe i dalje uživa tako malo povjerenja? Zašto se afere ponavljaju? Zašto politička odgovornost često dolazi tek nakon medijskog razotkrivanja? Zašto se neke reforme godinama najavljuju, a njihovi rezultati ostaju skromni? I najnovije izvješće Europske komisije o vladavini prava za 2026. pokazuje da je percepcija neovisnosti hrvatskog pravosuđa i dalje vrlo niska. To su činjenice koje vlast ne smije relativizirati, a oporba ih ima puno pravo koristiti u političkoj borbi. Ali jedno je politički zahtijevati odgovornost premijera, a drugo ga pokušavati smjestiti u istu kategoriju s čelnicima koji su razvili bitno drukčije obrasce koncentracije moći. Pritom postoji još jedna važna razlika koju ne bih zanemario. Hrvatska vanjska politika pod Plenkovićem, uz sve moguće prigovore pojedinim odlukama, čvrsto je vezana uz europski i euroatlantski okvir. Orbán je godinama ulazio u sukobe s europskim institucijama oko vladavine prava, dok je Vučićeva Srbija balansirala između Europske unije, Rusije i Kine. U hrvatskom slučaju možemo raspravljati koliko se uspješno štite nacionalni interesi unutar zapadnih saveza. U srpskom slučaju pitanje je bilo i kojemu političkom i vrijednosnom prostoru država zapravo želi pripadati. To nisu nijanse. To su razlike u strateškom položaju i političkom smjeru država. Posebno me smeta pokušaj da se političko raspoloženje iz Beograda ili Budimpešte pretvori u neku vrstu regionalnog revolucionarnog vala, kojemu bi se Hrvatska trebala priključiti samo zato što i ovdje postoji dugogodišnja vlast. Takav pristup više govori o nedostatku domaće političke ideje nego o stvarnom razumijevanju događaja u susjedstvu. Uostalom, što bi konkretno trebalo preslikati iz Srbije? Studentski pokret nastao u okolnostima duboke institucionalne krize, višemjesečnih masovnih prosvjeda i otvorenog sukoba velikog dijela društva s režimom? Ili mađarski model političkog okupljanja oko Pétera Magyara, koji je izrastao upravo iz pukotina unutar Orbánova sustava? Svaka od tih političkih promjena imala je vlastite uzroke, društvenu dinamiku i povijesni kontekst. Hrvatska oporba ima sasvim dovoljno domaćih razloga za kritiku vlasti. Ne mora posuđivati tuđe političke revolucije. Ako želi smijeniti Plenkovića, mora uvjeriti hrvatske birače da može ponuditi bolju Vladu, kvalitetnije upravljanje državom, učinkovitiju borbu protiv korupcije, ozbiljniju gospodarsku politiku i jasnu viziju hrvatskih nacionalnih interesa. To je posao oporbe u parlamentarnoj demokraciji. Ne bih, međutim, ni Plenkoviću dopustio da se zakloni iza tih razlika. Činjenica da Hrvatska nije Srbija i da HDZ nije Fidesz ne znači da je hrvatski sustav oslobođen klijentelizma, stranačkog zarobljavanja pojedinih institucija ili zlouporabe političke moći. Demokratski standardi ne smiju se određivati usporedbom s gorima od sebe. Hrvatska se mora mjeriti s uređenim europskim demokracijama. Zato ne prihvaćam ni pojednostavljenu obranu Plenkovića ni pojednostavljenu optužnicu protiv njega. Premijer treba odgovarati za vlastite rezultate, promašaje i odluke, a ne za političke grijehe Orbána i Vučića. Isto tako, HDZ ne smije očekivati da mu građani beskonačno opraštaju pogreške samo zato što njegovi protivnici ne nude uvjerljivu alternativu. U cijeloj ovoj priči postoji još nešto što smatram važnim. Pad Orbána i Vučića za Hrvatsku nije prvenstveno pitanje domaćih stranačkih obračuna. To je pitanje promjene političkih odnosa u neposrednom susjedstvu, slabljenja dosadašnjih savezništava i otvaranja novih mogućnosti za hrvatsku vanjsku i sigurnosnu politiku. Posebno kada je riječ o Srbiji, čiji budući odnos prema Hrvatskoj tek treba provjeriti na konkretnim pitanjima, od nestalih osoba i ratnih arhiva do odnosa prema Bosni i Hercegovini te stvarnog prihvaćanja europskih pravila. Bilo bi prilično površno tako velike regionalne promjene svesti na domaću parolu da je sada red na Plenkovića. Nemam ništa protiv političke ambicije da se HDZ smijeni s vlasti. To je legitimna demokratska ambicija. Imam, međutim, itekako protiv pokušaja da se radi nje izbrišu razlike između demokracije s ozbiljnim nedostacima i političkih sustava obilježenih dugotrajnom koncentracijom moći. Jer ako svaku dugogodišnju vlast proglasimo autoritarnim režimom, tada više ne razlikujemo demokratsku smjenu vlasti od oslobađanja države od autoritarnog sustava. A upravo je ta razlika jedna od temeljnih vrijednosti demokracije. Orbán je izgubio izbore u Mađarskoj. Vučićev politički blok izgubio ih je u Srbiji. Plenković će svoju političku sudbinu također morati prepustiti biračima i parlamentarnoj većini. I tako treba biti. Hrvatskoj ne treba uvoziti tuđe političke revolucije da bi se smijenila vlast. Treba joj ozbiljna domaća politička alternativa. A ako je netko nema, neće je stvoriti tako što će Plenkovića proglasiti Vučićem.

VUČIĆ JE IZGUBIO IZBORE. ALI JE LI PORAŽEN I SRPSKI SVET? Dok sam posljednjih mjeseci završavao svoju novu knjigu "Srpski svet – Velika Srbija drugim sredstvima 1836.–2026.", koja je upravo u tisku i izlazi sredinom studenoga, nisam mogao pretpostaviti da će se neposredno prije njezina izlaska dogoditi jedan od najvećih političkih preokreta u novijoj srbijanskoj povijesti. Aleksandar Vučić izgubio je izbore. Studentska lista osvojila je apsolutnu parlamentarnu većinu. Čovjek koji je gotovo četrnaest godina dominirao Srbijom i njezinom političkom scenom doživio je poraz koji je još nedavno izgledao gotovo nemoguć. I sada se nameće pitanje koje je zapravo jedno od temeljnih pitanja moje knjige: je li Vučićevim porazom poražen i projekt „Srpskog sveta”? Moj odgovor nije ni jednostavan ni osobito optimističan. Ali nije ni unaprijed negativan. Upravo zato što sam se u knjizi bavio gotovo dvama stoljećima razvoja velikosrpske ideje, dobro znam koliko je pogrešno čitave političke procese svoditi na pojedince, ma koliko oni bili moćni. Vučić nije izmislio velikosrpsku politiku, kao što je nije izmislio ni Milošević. Obojica su bili njezini važni nositelji u različitim povijesnim okolnostima. A ideja koja je preživjela monarhije, dvije Jugoslavije, komunizam, Miloševićev pad i brojne promjene političkih sustava ne nestaje automatski zato što je jedan političar izgubio izbore. Upravo je to jedna od ključnih teza moje knjige. Od prvih programa srpskog nacionalnog i državnog širenja u 19. stoljeću, preko Garašaninova "Načertanija" iz 1844., do današnjeg koncepta „Srpskog sveta”, možemo pratiti ponavljanje određenih političkih ciljeva, ali i njihovo prilagođavanje potpuno različitim okolnostima. Nije pritom riječ o neprekinutom djelovanju jedne organizacije niti o tome da su svi srpski političari imali iste namjere. Riječ je o političkim idejama koje su se u različitim razdobljima ponovno pojavljivale, s novim nositeljima i drukčijim metodama. I zato ne bih mijenjao ni jednu temeljnu tezu svoje knjige nakon Vučićeva poraza. Dapače, najnoviji događaji pružaju priliku da se provjeri koliko su te teze održive. Pritom želim nešto jasno reći. Studentskom pokretu priznajem ono što je uspio ostvariti. Organizirati toliko različitih ljudi, godinama izdržati političke i medijske pritiske, suprotstaviti se sustavu koji je raspolagao golemim državnim, financijskim i propagandnim resursima te na kraju izborima pobijediti Vučića velik je politički pothvat. U tome nema ništa sporno. Posebno ako izborne promjene otvore put uspostavi neovisnijih institucija, slobodnijih medija i obračunu s korupcijom koja je razorila povjerenje u srbijansku državu. Međutim, ono što mene kao autora knjige o „Srpskom svetu” zanima nije samo tko će vladati Srbijom. Mnogo me više zanima kakvu će politiku nova vlast voditi prema Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu i europskim integracijama. A tu počinju problemi s olako izrečenim tvrdnjama da je Srbija izborom Studentske liste već zakoračila u neku posve novu političku budućnost. Dovoljno je pogledati program pobjedničke liste i poslušati što govore pojedini njezini predstavnici. Primjerice, Nemanja Karović, predstavnik Studentske liste, samo pet dana prije izbora, 20. listopada, nastupio je u emisiji "Takovska 10" na srbijanskoj državnoj televiziji. Govoreći o Hrvatskoj, izjavio je da Srbi svake godine gledaju kako se etničko čišćenje njihova naroda slavi kao državni praznik. Govorio je i o razbijenim ćiriličnim natpisima te o, kako ga je nazvao, neoustaškom pjevaču koji okuplja pola milijuna ljudi. Dakle, čovjek koji je nastupao u ime nove, pobjedničke političke opcije o Hrvatskoj govori rječnikom koji smo godinama slušali od predstavnika dosadašnje vlasti. Naravno da položaj srpske manjine u Hrvatskoj smije i treba biti predmet ozbiljne rasprave. Naravno da nitko ne treba zatvarati oči pred veličanjem ustaštva ili bilo kojim drugim ekstremizmom. Ali proglašavati hrvatsko obilježavanje pobjede u Domovinskom ratu slavljenjem etničkog čišćenja nešto je sasvim drugo. To je politička interpretacija koja izostavlja kontekst srpske pobune, okupacije hrvatskog teritorija i agresije na Hrvatsku. Takve izjave ne postaju drukčije samo zato što ih sada izgovara predstavnik Studentske liste umjesto Vučićeva čovjeka. Karović je u istoj emisiji govorio i o Republici Srpskoj, njezinim ustavnim nadležnostima i potrebi očuvanja političkih veza Srbije sa Srbima u susjednim državama. Naglašavao je zajednički identitet i povezanost srpskog naroda neovisno o državnim granicama. Očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta nije sporno. Ono je pravo svakog naroda. Ali kada se takva politika poveže sa sustavnim osporavanjem povijesnih i političkih temelja susjednih država, onda ulazimo u područje kojim se upravo bavi moja knjiga. Još je zanimljivije ono što piše u službenom programu Studentske liste. Kada je riječ o Kosovu, nema priznanja njegove neovisnosti. Kosovo ostaje sastavni dio Srbije prema njezinu Ustavu, a Studentska lista protivi se njegovu članstvu u međunarodnim organizacijama. Poziva se na Rezoluciju 1244 Vijeća sigurnosti UN-a i najavljuje preispitivanje ranijih sporazuma. Dakle, moguće su drukčije metode, ali temeljni državni cilj zasad ostaje isti. Kod Republike Srpske nova politička opcija zagovara očuvanje njezinih ustavnih nadležnosti, prava veta i imovine, kao i nastavak posebnih paralelnih odnosa s Beogradom. Propituje se i primjena bonskih ovlasti visokog predstavnika međunarodne zajednice. To samo po sebi nije dokaz da će buduća vlast podržavati Dodikove separatističke poteze, ali svakako nije ni najava odustajanja od dosadašnjih institucionalnih veza Srbije s Republikom Srpskom. A Rusija? Studentska lista protivi se uvođenju sankcija Rusiji. Želi nastaviti tradicionalno partnerstvo s Moskvom, osobito u Vijeću sigurnosti UN-a, iako istodobno priznaje teritorijalnu cjelovitost Ukrajine. Prema Europskoj uniji nastupa oprezno. Unija je važan gospodarski partner, poželjne su institucionalne reforme i jačanje bilateralnih odnosa s njezinim članicama, ali punopravno članstvo nije jasno postavljeno kao neposredan strateški cilj. Nositelj liste Ilija Srdanović govori o mogućem referendumu nakon pregovora. I sada se pitam: koliko se sve to u vanjskopolitičkom smislu razlikuje od politike na koju smo navikli? Razlike postoje, ali zasad mnogo izrazitije u unutarnjoj nego u vanjskoj politici. Nije pritom Studentska lista monolitna organizacija. To je možda njezina najveća prednost, ali bi mogla postati i njezin najveći problem. Podržale su je građanske i proeuropske stranke, ali i nacionalno orijentirane, pa čak i monarhističke političke skupine. Među kandidatima postoje ljudi koji otvoreno kritiziraju nacionalističku retoriku, ali i oni koji o Kosovu, Hrvatskoj i srpskom nacionalnom pitanju govore gotovo istim političkim jezikom kao predstavnici dosadašnjeg režima. Primjerice, dramaturg Željko Hubač upozoravao je na političku proizvodnju straha od Hrvatske i drugih susjeda. Nositelj liste Srdanović kritizirao je Vučićevo pogoršavanje odnosa s Hrvatskom i odbacio njegove tvrdnje da Zagreb stoji iza studentskog pokreta. To su važne razlike koje ne treba prešućivati. Ali upravo zbog tih razlika otvoreno je pitanje što će se dogoditi kada zajednički cilj rušenja Vučića bude ostvaren i kada na red dođu konkretne odluke o Kosovu, Rusiji, Republici Srpskoj i Hrvatskoj. Hoće li prevladati građansko-demokratska koncepcija koja želi normalizaciju odnosa u regiji ili nacionalno orijentirana koncepcija koja bi mogla zadržati većinu dosadašnjih političkih ciljeva, samo uz drukčiji pristup? Ili će nastati kompromis koji će omogućiti institucionalne reforme, a vanjsku politiku ostaviti uglavnom nepromijenjenom? Na to još nitko nema pouzdan odgovor. Zanimljivo je da je i politolog Dejan Jović, analizirajući vanjskopolitički program Studentske liste, upozorio na brojne kontinuitete s dosadašnjom državnom politikom Srbije. Nije riječ o nekakvoj marginalnoj nacionalističkoj kritici studentskog pokreta, nego o analizi samog programa njegovih izbornih pobjednika. Za mene je to posebno važno zato što se u svojoj knjizi "Srpski svet" nisam ograničio na Vučića, Dodika i patrijarha Porfirija, iako se upravo ta trojica nalaze na naslovnici. Oni predstavljaju važan politički i crkveni segment suvremenog projekta, ali njegova povijest i ideološka podloga daleko su šire. Knjiga se bavi i srpskim oporbenim političarima, Srpskom pravoslavnom crkvom, kulturnim ustanovama, političkim deklaracijama, odnosima prema susjednim državama i dokumentima koji pokazuju kako se određene ideje oblikuju i prenose kroz različita razdoblja. U njoj obrađujem i Studentski memorandum o Kosovu iz 2025. godine, upravo zato što sam smatrao da se politički stavovi nove generacije moraju promatrati ozbiljno, a ne unaprijed tumačiti kao automatski raskid sa svim ranijim nacionalnim koncepcijama. To je i razlog zbog kojega Vučićev izborni poraz ne čini moju knjigu zastarjelom. Naprotiv, aktualizira njezino središnje pitanje: koliko su određene srpske nacionalne politike vezane uz pojedine vlastodršce, a koliko su ukorijenjene u dugotrajnijim političkim, društvenim i institucionalnim obrascima? Pritom ne želim novu srbijansku vlast unaprijed osuditi. To bi bilo jednako pogrešno kao i unaprijed je proglasiti povijesnim raskidom sa svim onim što je prethodilo Vučićevu porazu. Treba joj dati priliku da konkretnim postupcima pokaže što namjerava. Ali Hrvatska tu priliku ne treba plaćati političkom naivnošću. Za početak bih volio vidjeti hoće li nova vlast otvoriti arhive koji mogu pomoći u pronalaženju nestalih iz Domovinskog rata. Hoće li surađivati u procesuiranju ratnih zločina? Hoće li prestati s neutemeljenim optužbama kojima se suvremenu Hrvatsku sustavno prikazuje kroz ustašku prošlost? Hoće li prihvatiti da se manjinska prava ostvaruju uz puno poštovanje hrvatskog suvereniteta? I hoće li prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori voditi politiku koja neće podizati unutarnje napetosti? To su pitanja na kojima se može mjeriti stvarna promjena. I još nešto. Ne očekujem od Srbije da zbog promjene vlasti prestane imati vlastite nacionalne interese. Nijedna ozbiljna država to ne čini. Ali postoji golema razlika između legitimne zaštite nacionalnih interesa i politike koja ih pokušava ostvarivati na štetu suvereniteta i stabilnosti susjednih država. Jednako tako, hrvatski nacionalni interes nije da Srbija ostane zarobljena u političkoj nestabilnosti, korupciji i autoritarnim praksama. Naprotiv, stabilna, demokratska i gospodarski uspješna Srbija, spremna poštovati susjede i međunarodne obveze, bila bi dobitak i za Hrvatsku. No takva se promjena neće dokazivati samo izbornim rezultatima i prosvjednim sloganima. Dok moja knjiga uskoro odlazi prema knjižarama, Srbija ulazi u novo političko razdoblje. Povijesna je ironija da se to dogodilo upravo u godini kojom završava vremenski okvir njezina podnaslova: 1836.–2026. Ali ni ja kao autor, ni čitatelji, ni hrvatska javnost ne bismo smjeli zamijeniti politički događaj s njegovim povijesnim značenjem. Izborni poraz Vučića jest činjenica. Kraj „Srpskog sveta” nije. Tek će se na konkretnim postupcima novih vlasti vidjeti znači li 25. listopada 2026. samo završetak jedne političke dominacije ili i početak ozbiljnijeg preispitivanja srbijanske politike prema susjedima. Zato na kraju postavljam isto pitanje koje se nameće i nakon čitanja moje knjige: je li Srbija promijenila samo ljude koji će njome upravljati ili je spremna promijeniti i neke od političkih ideja koje su obilježile gotovo dva stoljeća njezine povijesti? Vučić je izgubio izbore. Ali za odgovor na pitanje je li poražen i „Srpski svet” zasad imamo više razloga za oprez nego za slavlje. 📖 Izlazi polovicom studenoga 2026. 🔴 Cijena u pretprodaji: 24,90 € Redovna cijena: 29,90 € Naručite svoj primjerak u pretprodaji i uštedite 5 €! Link na knjigu - despot-infinitus.com/proizvo…

Vučić je izgubio izbore, ali Hrvatska nema razloga za euforiju. Promjena Srbije mora se dokazati djelima Aleksandar Vučić izgubio je izbore, studentska lista osvojila je parlamentarnu većinu i Srbija se našla pred najvećom političkom promjenom od pada Slobodana Miloševića. Prema preliminarnim rezultatima, studentska lista osvojila je gotovo 53 posto glasova, dok je Vučićev politički blok ostao na nešto više od 39 posto. No koliko god taj rezultat bio važan, Hrvatska nema razloga za političku euforiju. Za nas nije presudno tko će vladati Srbijom, nego kakvu će politiku Srbija voditi prema Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i ostatku regije. Jedno je smijeniti Vučića, a nešto sasvim drugo promijeniti sustav koji je godinama izgrađivao, kao i državnu politiku koja u mnogim svojim elementima postoji mnogo dulje od njegove vlasti. Ne bih podcjenjivao ono što je studentski pokret postigao. Srušiti političku dominaciju čovjeka koji je raspolagao golemim institucionalnim, medijskim, financijskim i organizacijskim prednostima izniman je politički pothvat. Ali ne bih ni sudjelovao u euforiji koja se već počela širiti, kao da je Vučićevim porazom Srbija automatski raskrstila s politikom koja je desetljećima opterećivala odnose sa susjedima. Hrvatska si takvu naivnost ne može dopustiti. Previše smo puta slušali obećanja o novoj Srbiji, pomirenju i europskoj budućnosti, a potom gledali kako se na ključnim pitanjima gotovo ništa ne mijenja. Pritom ne govorim o tome da Hrvatska treba biti neprijateljski raspoložena prema novoj vlasti u Beogradu. Upravo suprotno. Hrvatski je strateški interes da Srbija postane demokratska, stabilna, pravno uređena i europski orijentirana država koja neće destabilizirati svoje susjedstvo. Takva Srbija bila bi za Hrvatsku mnogo poželjniji susjed od države u kojoj se politička moć koncentrira u rukama jednog čovjeka, institucije podređuju političkim interesima, a nacionalna pitanja koriste za mobilizaciju birača. Ali između hrvatskog interesa da se Srbija promijeni i stvarne promjene Srbije postoji golema razlika. Zato Zagreb ne bi trebao unaprijed dijeliti političke pohvale novim ljudima u Beogradu. Treba im otvoreno ponuditi suradnju, ali istodobno jasno postaviti pitanja na kojima će se vidjeti postoji li stvarna politička volja za drukčijim odnosima. I to ne za nekoliko godina, nego već u prvim mjesecima nove vlasti. Prvi i najvažniji test moralo bi biti pitanje nestalih iz Domovinskog rata. Hrvatska još traga za 1725 nestalih i smrtno stradalih osoba za koje nije poznato mjesto ukopa. Iza svakog tog broja stoji obitelj koja više od tri desetljeća čeka odgovor. Hrvatska godinama traži pristup relevantnoj dokumentaciji nekadašnje JNA, vojnih, policijskih i sigurnosnih struktura te podatke o zarobljenicima, njihovim premještanjima, likvidacijama i mjestima prikrivenih grobnica. Vučićeva vlast nije omogućila očekivani pomak. Sastanci su se održavali, komisije zasjedale, političari razmjenjivali izjave, ali konkretnih rezultata bilo je premalo. Hrvatske institucije godinama upozoravaju na nedostatnu suradnju Srbije. To je mnogo ozbiljniji pokazatelj stvarnog odnosa Beograda prema Hrvatskoj od svih deklaracija o dobrosusjedstvu. Ako nova srpska vlast želi pokazati da se doista razlikuje od prethodne, neka počne upravo od toga. Neka otvori relevantne arhive, dostavi raspoloživu dokumentaciju, omogući hrvatskim istražiteljima pristup podacima i provjeru mogućih lokacija grobnica. Neka se utvrdi gdje se nalaze arhivski fondovi, tko njima raspolaže i zašto određeni dokumenti dosad nisu bili dostupni. Ne treba unaprijed pretpostavljati da je svaki dokument sačuvan, ali mora postojati stvarna spremnost da se istraži što jest. Takav potez imao bi za hrvatsko-srpske odnose mnogo veću vrijednost od bilo kakvog simboličnog rukovanja političara. Ne tražimo od Srbije da nam obećava prijateljstvo. Tražimo da hrvatske obitelji napokon dobiju odgovore na pitanja koja postavljaju više od trideset godina. Odmah nakon toga dolazi pitanje ratnih zločina. Srbija ima tužiteljstvo i sudove nadležne za njihovo procesuiranje, ali rezultati su godinama predmet kritika domaćih organizacija za ljudska prava i europskih institucija. Fond za humanitarno pravo iz Beograda upozorava na malen broj optužnica, sporo vođenje postupaka i nedovoljno procesuiranje odgovornih na višim razinama. Europska komisija također je upozoravala na slabosti u procesuiranju ratnih zločina i glorifikaciju osuđenih počinitelja. Za Hrvatsku ovo nije apstraktna rasprava o tranzicijskoj pravdi. Riječ je o zločinima počinjenima na hrvatskom teritoriju, o odgovornosti pripadnika JNA, teritorijalne obrane, paravojnih postrojbi i sigurnosnog aparata te o slučajevima u kojima zapovjedna odgovornost nije do kraja rasvijetljena. Nova srpska vlast mogla bi pokazati ozbiljan pomak jačanjem neovisnosti tužiteljstva, otvaranjem zapovjedne dokumentacije i djelotvornijom suradnjom s hrvatskim pravosuđem. Jednako je važno prekinuti praksu političkog korištenja optužnica za ratne zločine u međudržavnim odnosima. Hrvatska ima pravo očekivati da srpsko pravosuđe bude usmjereno na dokazivanje individualne odgovornosti, a ne na održavanje političkih narativa ili stvaranje pritiska na susjedne države. Pravda mora biti jednaka za sve žrtve, ali ne smije postati zamjena za vanjsku politiku. S time je povezano i pitanje odnosa prema povijesti devedesetih. Nije realno očekivati da će nova srpska vlast preko noći promijeniti kolektivno pamćenje ili prihvatiti hrvatsko tumačenje svakog povijesnog događaja. Ali nešto drugo jest realno očekivati: prestanak institucionalnog relativiziranja dokumentiranih zločina, glorifikacije osuđenih ratnih zločinaca i političkog iskorištavanja ratne prošlosti. Ne može se istodobno govoriti o pomirenju i predstavljati osuđene ratne zločince kao nacionalne junake. Još je važnije pitanje Bosne i Hercegovine. Za Hrvatsku stabilnost BiH nije samo jedno od regionalnih vanjskopolitičkih pitanja. To je prvorazredni nacionalni i sigurnosni interes. Hrvatska ondje ima konstitutivan narod, dugu granicu i izravne političke, demografske, gospodarske i sigurnosne interese. Svaka ozbiljna destabilizacija BiH neposredno bi pogodila i Hrvatsku. Beograd je godinama održavao bliske odnose s političkim vodstvom Republike Srpske, a Svesrpski sabor iz 2024. dao je tom povezivanju dodatnu institucionalnu dimenziju. Sama suradnja Srbije sa Srbima u BiH nije sporna. Ali politike koje dovode u pitanje suverenitet BiH, potkopavaju njezine institucije ili otvaraju prostor secesionističkim projektima za Hrvatsku predstavljaju ozbiljan sigurnosni problem. Zato će odnos nove srpske vlasti prema Banjoj Luci biti jedan od najvažnijih pokazatelja njezina stvarnog smjera. Hoće li Beograd nastaviti podržavati poteze koji produbljuju političke krize u BiH ili će početi dosljedno poštovati njezin suverenitet i teritorijalni integritet? Hoće li odustati od korištenja Republike Srpske kao sredstva regionalnog političkog pritiska? Odgovori na ta pitanja važniji su za hrvatsku sigurnost od svake izjave o tome kako Srbija želi dobre odnose sa Zagrebom. Hrvatska mora pritom voditi računa i o vlastitoj poziciji u BiH. Stabilnost te države ne može se graditi na trajnom zanemarivanju političkih prava Hrvata kao konstitutivnog naroda, ali ni na prihvaćanju projekata koji bi dovodili u pitanje njezinu državnost. Hrvatski interes jest funkcionalna, stabilna i ustavno uređena BiH u kojoj su prava svih triju konstitutivnih naroda i građana zaštićena. Ni odnos prema Rusiji nije sporedno pitanje. Srbija je godinama bila jedno od važnih prostora ruske političke, energetske i informacijske prisutnosti na zapadnom Balkanu. Vučić je nastojao održavati ravnotežu između Moskve, Pekinga, Bruxellesa i Washingtona, izvlačeći političke i gospodarske koristi iz odnosa sa svim stranama. Nova vlast morat će odgovoriti na pitanje želi li nastaviti takvu politiku ili će jasnije definirati europsku i sigurnosnu orijentaciju Srbije. Ali ovdje treba razjasniti i jednu često ponavljanu tezu. Ne prihvaćam tvrdnju da Europska unija Srbiji nije ponudila dovoljno konkretnu europsku perspektivu. Srbija je godinama primala milijarde eura europske pomoći, imala otvorene pristupne pregovore i koristila gospodarske pogodnosti suradnje s Unijom. Prema podacima samog srpskog Ministarstva europskih integracija, EU je Srbiji od 2000. godine osigurala više od sedam milijardi eura bespovratne pomoći. To nije simboličan iznos, nego golem novac namijenjen modernizaciji države i provedbi reformi. A što se za to vrijeme događalo? Vučićeva Srbija nazadovala je u demokratskim standardima, neovisnosti institucija i slobodi medija. Korupcija je ostala ozbiljan problem, uključujući sumnje u povezanost dijelova političkih i poslovnih struktura s organiziranim kriminalom. Europska komisija upozoravala je na nedostatak političke volje za obračun s korupcijom na visokoj razini, pritiske na pravosuđe i probleme s procesuiranjem organiziranog kriminala. Sve to vrijeme vlast je nastavila govoriti o europskoj budućnosti. Ni vanjskopolitička bilanca nije bila uvjerljivija. Srbija je 2025. usklađenost sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU dovela na približno dvije trećine, što je i dalje vrlo nisko u odnosu na većinu europskih kandidata. Posebno je znakovito da ni nakon ruske agresije na Ukrajinu nije prihvatila ključne europske sankcije Moskvi. Beograd je želio gospodarske koristi od europskih integracija, ali je izbjegavao dio političkih obveza koje iz njih proizlaze. Zašto bi Europska unija takvu vlast dodatno nagrađivala? Pristupni pregovori nisu sustav političkog kreditiranja režima koji deklarativno žele u Europu, a u praksi izbjegavaju obveze članstva. Problem nije bio u tome što Bruxelles nije dovoljno nudio, nego u tome što Beograd nije provodio reforme koje su bile uvjet za napredovanje. Tu činjenicu ne mijenja ni Vučićev poraz. Nova vlast ne može očekivati drukčiji europski tretman samo zato što je pobijedila prethodnu. Tek treba pokazati hoće li ozbiljno suzbijati korupciju, osloboditi institucije političke kontrole, uskladiti vanjsku politiku s europskom i početi rješavati otvorena pitanja sa susjedima. Nitko unaprijed ne može jamčiti da će to učiniti. Vrijeme će pokazati kakvi su novi ljudi na vlasti i koliko su spremni mijenjati državu. Za Hrvatsku je pritom važno što će se dogoditi sa srpskim sigurnosnim aparatom. Bezbednosno-informativna agencija, vojne obavještajne i sigurnosne službe, policija i njihovi kadrovi ne mijenjaju način rada samim odlaskom jedne političke garniture. Riječ je o institucijama s dugim kontinuitetom, specifičnim kadrovskim vezama i pristupom informacijama koje nadilaze mandate pojedinih vlada. Upravo će promjene u njihovu upravljanju, nadzoru i političkoj odgovornosti pokazati namjerava li nova vlast ozbiljno mijenjati sustav koji je omogućavao golemu koncentraciju moći. Za Hrvatsku to nije teorijsko pitanje. Zaštita od mogućih obavještajnih aktivnosti, kibernetičkih prijetnji, informacijskih operacija i političkog utjecaja mora ostati trajan posao hrvatskog sigurnosnog sustava. Hrvatska je godinama prisutna u dijelu srpskog medijskog prostora kao negativan politički simbol, a pojedine krize pratile su izrazito protuhrvatske kampanje. Takva retorika otežava normalizaciju odnosa i može povećavati regionalne napetosti. Hoće li se to promijeniti, tek treba vidjeti. Pritom treba biti pošten prema studentskom pokretu. On nije nastao kao vanjskopolitički projekt, nego kao odgovor na korupciju, institucionalnu neodgovornost i političku dominaciju Vučićeve vlasti. Među njegovim pristašama postoje različiti pogledi na Kosovo, BiH, Rusiju, NATO i Hrvatsku. Njihova sposobnost da promijene unutarnje funkcioniranje Srbije još ne govori dovoljno o tome kakvu će regionalnu politiku voditi. Zato ne bih ponavljao pogreške koje su se događale nakon pada Slobodana Miloševića 2000. godine. I tada se govorilo o povijesnom raskidu s prošlošću i početku neke potpuno nove Srbije. Dio promjena doista je ostvaren, ali mnogi nacionalni politički obrasci, institucionalne slabosti i strukture moći preživjeli su smjenu vlasti. Vučić je i sam bio jedan od političkih proizvoda tog kontinuiteta. Od radikalskog nacionalizma prešao je put do pragmatičnog proeuropskog diskursa, ali je zadržao brojne elemente politike koja je Srbiju održavala u trajnim napetostima sa susjedima. Hrvatska zato mora imati vlastitu strategiju prema novoj Srbiji. Ne čekati da Bruxelles ili Washington definiraju njezine interese, nego ih jasno postaviti i kroz europske institucije, bilateralne odnose i regionalnu diplomaciju tražiti njihovo ostvarivanje. Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a, a Srbija država kandidatkinja za članstvo u EU. Ta razlika nije samo formalna. Ona Hrvatskoj daje mogućnost da legitimno inzistira na ispunjavanju europskih kriterija, osobito u području vladavine prava, procesuiranja ratnih zločina, suradnje u traženju nestalih i dobrosusjedskih odnosa. To ne znači da Hrvatska treba blokirati Srbiju iz političkog inata. Naprotiv, hrvatski je interes da Srbija napreduje prema EU ako ispunjava uvjete. Ali napredak ne može biti nagrada za deklaracije. Mora biti povezan s mjerljivim rezultatima i preuzetim obvezama. Ako Zagreb ima argumente, dokumentaciju i jasno definirane zahtjeve, tada ih treba koristiti dosljedno, a ne povremeno, ovisno o dnevnoj politici. U tome je i pitanje hrvatske vjerodostojnosti. Ne može se od Beograda tražiti odgovornost, a istodobno vlastitu politiku prema Srbiji svoditi na povremene verbalne sukobe. Potrebna je sustavna politika, od diplomacije i pravosuđa do sigurnosnih službi, Ministarstva hrvatskih branitelja i državnog vrha. Mora se znati što Hrvatska traži, u kojim rokovima, kojim mehanizmima i s kojim očekivanim rezultatima. Istodobno Hrvatska ne smije zanemariti vlastitu obranu i sigurnost. Nastavak modernizacije Hrvatske vojske, jačanje protuzračne obrane, razvoj besposadnih sustava, obavještajnih i kibernetičkih sposobnosti te čvrsta povezanost s NATO-om ostaju trajni prioriteti. Ne zato što se unaprijed očekuje sukob sa Srbijom, nego zato što ozbiljna država svoju sigurnost ne temelji na dobrim namjerama susjednih političara. Vlastite sposobnosti i pouzdana savezništva najbolji su temelj s kojega se može voditi i otvorena politika suradnje. Vučićev izborni poraz mogao bi otvoriti prostor za drukčije odnose Hrvatske i Srbije. Ali hrvatska politika ne smije zamijeniti mogućnost s činjenicom. Nova vlast zaslužuje priliku da pokaže što želi, no Hrvatska ima pravo i obvezu odmah postaviti pitanja na koja dosad nije dobila odgovore. Prvi pravi ispit bit će sudbina nestalih. Neka nova vlast otvori arhive JNA, dostavi raspoložive informacije i omogući konkretne pomake u pronalaženju ljudi za kojima se traga više od tri desetljeća. Sljedeći su ispiti ratni zločini, pravosudna suradnja, odnos prema BiH, sigurnosne strukture i prestanak političkog iskorištavanja Hrvatske kao stalnog protivnika u unutarnjim srpskim sukobima. Sve su to područja u kojima se promjena može vidjeti i izmjeriti. Za njih nisu potrebne velike riječi, nego političke odluke, institucionalna suradnja i rezultati. Ako ih bude, Hrvatska će imati razloga otvoriti prostor za ozbiljnije međudržavno partnerstvo. Ako ih ne bude, onda ćemo dobiti novu političku garnituru, ali ne nužno i drukčiju politiku. Srbija je na izborima pokazala da može smijeniti čovjeka koji je godinama dominirao njezinom politikom. Sada treba pokazati može li promijeniti način na koji funkcionira njezina država. A Hrvatska tu promjenu ne smije procjenjivati prema tome koliko su novi srpski političari simpatični zapadnim medijima ili koliko uvjerljivo govore o demokraciji. Za nas će pravi dokaz biti otvaranje arhiva, pronalaženje nestalih, procesuiranje ratnih zločina, poštovanje suvereniteta BiH i odgovornija regionalna politika. Jer hrvatski nacionalni interes nije da u Beogradu na vlasti bude ovaj ili onaj političar. Hrvatski je interes da s druge strane granice imamo državu koja poštuje međunarodne obveze, ne destabilizira susjedstvo i ne koristi neriješena pitanja iz prošlosti kao instrument političkog pritiska. Vučić je izgubio izbore. Hoće li Srbija napustiti i dio politike koju je predstavljao, tek treba dokazati. Hrvatska nema razloga ni za unaprijed izraženo nepovjerenje ni za lakovjernu euforiju. Ima, međutim, razloga zahtijevati konkretne rezultate. I upravo bi od arhiva JNA i sudbine hrvatskih nestalih trebalo početi. Jer za obitelji koje već više od trideset godina čekaju istinu neće biti nikakve koristi od toga što je Srbija promijenila vlast ako se s druge strane granice i dalje budu zatvarali isti arhivi, prešućivali isti zločini i skrivali isti odgovori.

Vučić je na ruševinama Generalštaba htio graditi veze s Trumpom. Sada mu prijeti politički i pravosudni skandal Aleksandar Vučić godinama je na NATO-ovu bombardiranju Srbije gradio dio svojega političkog identiteta. Ruševine beogradskog Generalštaba bile su jedan od najupečatljivijih simbola tog stradanja. A onda je upravo na tome mjestu odlučio podržati izgradnju luksuznog hotelskog kompleksa povezanog s Jaredom Kushnerom, zetom Donalda Trumpa. Ono što je godinama bilo gotovo nacionalno svetište odjednom je postalo atraktivna nekretnina za američke investitore. Sada je projekt propao, nekoliko visokih državnih dužnosnika suočeno je s kaznenim postupkom, a britanski mediji otvaraju pitanje može li istraga zahvatiti i samog Vučića. Teško je zamisliti bolju ilustraciju njegove politike. Kada treba mobilizirati birače, Generalštab je simbol NATO-ove agresije i srpskog stradanja. Kada treba otvoriti vrata Trumpovu Washingtonu, isti taj Generalštab postaje zemljište za luksuzni hotel. Nacionalni simboli očito su dovoljno sveti da se na njima skupljaju politički bodovi, ali ne nužno toliko sveti da se o njima ne može pregovarati s bogatim investitorima. Projekt vrijedan oko 500 milijuna dolara predviđao je prenamjenu kompleksa Generalštaba, teško oštećenog u bombardiranju 1999. godine. Investitor povezan s Kushnerom trebao je dobiti pravo korištenja državnog zemljišta na 99 godina. No postojao je problem: zgrada je bila zaštićeno kulturno dobro. Za realizaciju projekta trebalo je ukloniti tu zaštitu. Upravo je taj postupak prerastao u kaznenu aferu. Istražitelji su utvrdili nepravilnosti u dokumentaciji o ukidanju zaštite, a među optuženima se našao i ministar kulture Nikola Selaković. On odbacuje krivnju. Projekt je u međuvremenu obustavljen, ali posljedice njegovih priprema nisu nestale zajedno s investitorom. Britanski Guardian sredinom listopada objavio je da je Vučić još u veljači 2024. osobno sazvao sastanak s dužnosnicima nadležnima za zaštitu kulturne baštine i tražio da se Generalštabu ukloni zaštićeni status. Prema navodima lista, pojedini dužnosnici tome su se usprotivili. Tužiteljstvo je potvrdilo da ispituje okolnosti sastanka i moguću odgovornost drugih osoba. Vučić nije optužen i odbacuje tvrdnje o nezakonitom postupanju. No politička dimenzija već je sasvim jasna. Ovakav projekt nije bio tek stvar jednoga ministarstva, urbanističkog plana ili poslovnog ugovora. Imao je otvorenu potporu državnog vrha, a izgradnja hotela povezanog s Trumpovom obitelji bila je i sredstvo približavanja novoj američkoj administraciji. U tome je Vučić prepoznao priliku. Godinama je pokušavao sjediti na nekoliko stolaca: održavati bliske odnose s Moskvom i Pekingom, pregovarati s Bruxellesom i istodobno tražiti političku naklonost Washingtona. Dolazak Trumpa ponovno na vlast otvorio mu je još jedna vrata. A u Trumpovu svijetu poslovni kontakti, veliki investicijski projekti i politički odnosi često idu zajedno. Kushnerov hotel zato nije bio samo hotel. Bio je moguća politička investicija u odnose s ljudima bliskima američkom predsjedniku. To ne dokazuje nikakav tajni dogovor ni političku protuuslugu, ali objašnjava zašto je jedan nekretninski projekt postao toliko važan srpskom državnom vrhu. Koliko je slučaj osjetljiv, pokazuje i Guardianovo otkriće da je tužitelj koji je radio na predmetu bio meta pokušaja digitalnog špijunskog nadzora. Tko je iza toga stajao, nije utvrđeno. No sama činjenica da se takav incident pojavljuje u istrazi o projektu iza kojega je politički stajao predsjednik države dovoljno govori o ozbiljnosti pitanja koja se otvaraju. A onda su došli izbori 25. listopada i Vučićev poraz. Čovjek koji je godinama dominirao srpskom politikom odjednom se našao pred mogućnošću da odluke donesene tijekom njegove vladavine preispituju institucije na koje više neće imati dosadašnji politički utjecaj. Tu je zapravo srž cijele priče. Vučić je izgradio sustav u kojemu se teško moglo razlučiti gdje završava država, a počinje njegova osobna vlast. Formalno su postojali ministri, ravnatelji, agencije, upravna tijela i zakonom propisane procedure. Ali političke odluke najčešće su se povezivale s jednim čovjekom. Zato danas nije dovoljno ustanoviti tko je potpisao sporan dokument. Važno je utvrditi kako su se odluke donosile i tko ih je stvarno usmjeravao.

Najnoviji politički preokret u Srbiji stavio je Milorada Dodika pred jedan od najvećih pragmatičnih izazova u njegovoj karijeri. Čovjek koji je do jučer bio jedan od najglasnijih oslonaca režima Aleksandra Vučića, preko noći je bio prisiljen redefinirati svoj stav prema strukturama koje je donedavno otvoreno diskreditirao. Dodikova brza čestitka pobjednicima, uz krilaticu da je „glas naroda glas Boga“, školski je primjer političkog preživljavanja. Međutim, taj pokušaj pomirenja dolazi nakon kampanje u kojoj je isti taj pokret nazivao nesposobnim i nedostojnim predstavljanja srpskog naroda. Ta drastična promjena retorike u javnosti se ne percipira kao iskrena pružena ruka, već kao nužni manevar političara koji ne smije riskirati gubitak Beograda. Godinama je osovina Banja Luka – Beograd funkcionirala na bazi bliskih, često personaliziranih veza s vrhom srbijanske vlasti. Dolaskom „Studentske liste“, koju predvode sveučilišni profesori, intelektualci i aktivisti fokusirani na vladavinu prava i borbu protiv korupcije, taj se model urušava. Nova vlast u Beogradu inzistira na institucionalnoj transparentnosti, što bi moglo značiti kraj netransparentnih financijskih i stranačkih kanala koji su Dodiku osiguravali stabilnost. Najveća prepreka u budućim odnosima jest činjenica da su podržavatelji i lideri novog vala u Srbiji svjesni Dodikove uloge u gušenju studentskih prosvjeda i potpore represivnim mjerama u prošlosti. Reakcije javnosti jasno pokazuju da se teške riječi i slanje batinaša na ulice ne zaboravljaju tako lako, zbog čega će Dodik, unatoč formalnim čestitkama, u očima nove vlasti vjerojatno ostati nepoželjan partner iz prošlog režima. Dodik će se morati suočiti s realnošću u kojoj više nema bezuvjetnu podršku iz Srbije. Iako će se formalna suradnja dvaju entiteta nastaviti zbog nacionalnih i ekonomskih veza, razina političke bliskosti i utjecaja koju je Dodik uživao u Beogradu nepovratno je oslabljena. Nova vlast u Srbiji trenutačno ima drugačije prioritete, a Dodik se u njihove planove o transparentnosti i reformama jednostavno ne uklapa.

Postalo je jasno da se pred novom vladajućom većinom u Beogradu otvara pitanje koje će odrediti sudbinu postvučićevske Srbije. Izborna pobjeda izvojevana na krilima masovnog dvogodišnjeg građanskog i studentskog bunta – započetog nakon tragedije u Novom Sadu u studenome 2024. godine – ujedinila je mladost u jednoj jedinoj misiji: rušenju 14 godina duge dominacije SNS-a. No, dok je zajednički neprijatelj služio kao savršeno političko ljepilo, jutro nakon trijumfa donosi triježnjenje – ideološki sklop mladih koji preuzimaju poluge vlasti duboko je heterogen, a upravljanje tom raznolikošću bit će njihov najveći ispit. Na širokoj platformi koja je animirala apatično društvo i izvukla rekordnih 67,6% birača na birališta, ne sjede samo proeuropski liberali i ljevičari. Unutar ovog „big tent” pokreta, koji je dosadašnji predsjednik Aleksandar Vučić morao javno priznati kao pobjednika, jasno se sudaraju tri različita svijeta. Građanski liberali i evroentuzijasti orijentirani su prema zapadnim vrijednostima, kojima je institucionalna reforma po uzoru na EU apsolutni prioritet. Ekološki borci prekaljeni su u blokadama protiv Rio Tinta, čiji fokus leži na socijalnoj pravdi i zaštiti prirodnih resursa, često uz izražen skepticizam prema korporativnom kapitalizmu. Domoljubna mladež je pak Vučića rušila jer ga je smatrala korumpiranim i popustljivim prema vanjskim pritiscima, a ne zbog želje za brzim integracijama u EU. Dok je trajao marš prema glasačkim kutijama, ova heterogenost bila je prednost – pokret je crpio glasove iz svih segmenata društva. No, u parlamentarnim klupama, ta raznolikost postaje izazov koji može paralizirati donošenje odluka. Tri struje unutar pobjedničkog bloka vrlo će brzo morati donijeti konkretne odluke o pitanjima na kojima nema srednjeg puta. Prva neuralgična točka je status Kosova. Kako će zastupnici građanske orijentacije, skloni kompromisu radi europskog puta, glasati u istom taboru s desnim krilom pokreta koje inzistira na tvrdom nacionalnom suverenitetu? Druga mina je ekološka politika i projekt rudarenja litija. Dok zeleni aktivisti traže apsolutnu zabranu, ekonomski stručnjaci u pokretu morat će odvagnuti ekonomske pritiske Zapada i potencijalne proračunske prihode nužne za stabilizaciju države. Sve to događa se u trenutku kada iz Bruxellesa stižu nagle čestitke. Povjerenica za proširenje Marta Kos i drugi visoki dužnosnici EU požurili su podržati novu većinu, iako je Europska unija tijekom većeg dijela ove dvogodišnje krize igrala na kartu „stabilokracije” i radije birala predvidljivog Vučića zbog geopolitičkih interesa. Ta nagla promjena kursa Zapada stavit će dodatni pritisak na mlade lidere da se izjasne o smjeru vanjske politike. Da bi izbjegli sudbinu ranijih širokih koalicija na Balkanu koje su se raspale brže nego što su sastavile vladu, nova će većina morati primijeniti strategiju striktnog tehničkog konsenzusa. Prva godina vlasti mora biti lišena velikih ideoloških rasprava. Vladavina prava, oslobađanje medija (poput RTS-a), revizija tajnih ugovora i istraga korupcije jedine su točke oko kojih postoji stopostotni konsenzus. Ministarske fotelje morat će preuzeti nestranački stručnjaci i profesori, čime će se amortizirati unutarstranačka trvenja između lijevih i desnih struja. Vođe pokreta moraju prihvatiti da ova lista nije dugoročna partija, već prijelazni alat. Njezin je cilj stvoriti fer i demokratski teren na kojem će se te heterogene struje na sljedećim izborima moći pošteno natjecati kao zasebne opcije. Heterogenost mladih u Srbiji dokaz je da tamošnje društvo nije jednodimenzionalno. Međutim, vladati ne znači samo prosvjedovati i čistiti trgove iza sebe. Vladati znači donositi teške odluke i sklapati bolne kompromise. Uspije li ova nova politička snaga pretočiti svoju ideološku šarolikost u pluralističku snagu umjesto u unutarnji rat, Srbija će doista zakoračiti u novu eru. U protivnom, prijeti joj povratak u apatiju i razočaranje. Teret koji ova mladost nosi na leđima golem je, a regija s opravdanom dozom opreza promatra hoće li njihova ustrajnost preživjeti hladne hodnike realpolitike.

Dok se u Beogradu još prebrojavaju povijesni izborni glasovi, a u Berlinu desnica javno oplakuje gubitak Mađarske i Srbije, stvarni i najveći gubitnik ovih tektonskih promjena ne nalazi se u regiji. Nalazi se u Moskvi. Padom Viktora Orbana i Aleksandra Vučića, Ruska Federacija pretrpjela je svoj najveći i najteži geopolitički poraz na europskom tlu od raspada Sovjetskog Saveza, ostajući bez ključne proksi-osovine kojom je godinama destabilizirala i ucjenjivala Zapad. Ono što je Maximilian Krah iz AfD-a definirao kao stranački gubitak, za Vladimira Putina predstavlja potpuni slom hibridne strategije u Europi. Godinama su Budimpešta i Beograd funkcionirali kao ruski energetski, politički i obavještajni klin zabijen u tkivo euroatlantskih integracija. Kroz Mađarsku je Kremlj imao osiguran veto unutar Europske unije – moćno oružje kojim je Orban redovito blokirao pakete sankcija, minirao vojnu pomoć Ukrajini i paralizirao donošenje odluka u Bruxellesu. Dolaskom na vlast stranke Tisza pod vodstvom Pétera Magyara, ta je moskovska poluga u srcu Europe trajno slomljena. Nova, reformski orijentirana Mađarska zatvara vrata ruskom ucjenjivačkom narativu. Istodobno, poraz Aleksandra Vučića od strane studentske liste označava kraj ruske platforme za destabilizaciju Zapadnog Balkana. Pod okriljem Vučićeva režima, Srbija je služila kao logistički i medijski centar za širenje ruskog utjecaja, održavanje zamrznutih konflikata u regiji i skretanje pozornosti s bojišta u Ukrajini. Padom SNS-a u oporbu, Moskva preko noći gubi ključnog balkanskog saveznika, a kanali ruskog obavještajnog i propagandnog djelovanja u ovom dijelu Europe radikalno su presječeni. Ovaj geopolitički vakuum u potpunosti ogoljuje i poziciju slovačkog premijera Roberta Fica koji je svoju vanjsku politiku pokušao balansirati na rubu proruske retorike i obustave pomoći Kijevu, a sada se nalazi u nemogućoj situaciji. Bez Orbanova štita u Bruxellesu i bez Vučićeve potpore na jugu, svako njegovo daljnje soliranje u korist Moskve pretvara se u političko samoubojstvo. Slovačka ekonomija preslaba je da bi izdržala izolaciju kakvu je Orban godinama gradio, a Fico više nema saveznike koji bi s njim podijelili taj teret. Izborni rezultati iz Srbije pokazuju da ruska strategija "meke moći" i hibridnog utjecaja u Srednjoj Europi i na Balkanu više nema igrače na ploči. Moskva nije izgubila samo dvije vlade; izgubila je cijeli jedan geopolitički front, ostavljajući Roberta Fica kao posljednjeg, izoliranog promatrača u regiji koja je odlučno okrenula leđa Kremlju.

Tektonski poremećaji koji su pometenim izbornim rezultatima u Mađarskoj i Srbiji iz temelja promijenili političku kartu Srednje i Istočne Europe, dobili su svoju dramatičnu potvrdu tamo gdje se to najmanje očekivalo – unutar same njemačke radikalne desnice. Izjava utjecajnog i kontroverznog zastupnika Alternative za Njemačku (AfD) u Europskom parlamentu, Maximiliana Kraha, koji je na društvenim mrežama otvoreno priznao da je nakon Mađarske izgubljena i Srbija te da situacija „nije dobra“, razotkrila je duboku paniku koja je zahvatila paneuropske suverenističke krugove. Ova neočekivana kapitulacija u javnom prostoru pokazuje da pad Viktora Orbana i Aleksandra Vučića nije tek lokalna promjena vlasti. Riječ je o strukturalnom urušavanju vanjskopolitičke i ideološke arhitekture na koju se zapadnoeuropska desnica godinama oslanjala. Za stranke poput AfD-a, Budimpešta i Beograd nisu bili samo prijateljske prijestolnice. Oni su bili „živi dokaz“ da je neliberalni model vladavine, utemeljen na prkosu Bruxellesu, kontroli medija i suverenističkoj retorici, dugoročno održiv i pobjednički. Orbanova Mađarska služila je kao ideološki inkubator, diplomatski štit koji je uvodio veta unutar Europske unije te logistička baza za umrežavanje desnih pokreta od Pariza do Berlina. Gubitkom tog oslonca, a potom i Vučićeve Srbije koja je funkcionirala kao ključna geopolitička brana na Balkanu, europski desni populisti preko noći su ostali bez svog najvažnijeg vanjskopolitičkog argumenta – onoga da „povijest nezaustavljivo teče u njihovom smjeru“. Krahovo javno naricanje nad izbornim porazima u regiji ujedno je i najteži udarac za preostalog usamljenog jahača te osovine, slovačkog premijera Roberta Fica. Dok se Fico u Bratislavi grčevito bori s percepcijom izolacije, priznanje koje stiže iz Berlina ogoljuje istinu koju slovačka vlada pokušava sakriti: transnacionalna mreža potpore se raspala. Potez očaja u kojem je Fico prekinuo samit EU-a kako bi spašavao Vučićevu kampanju u Novom Sadu sada, iz perspektive njemačkih suverenista, izgleda kao uzaludno trošenje političkog kapitala na bitku koja je već bila izgubljena na ulicama i biralištima. Krahov istup potvrđuje da je s padom Orbana i Vučića prekinut i dotok institucionalnog, medijskog i narativnog goriva koje je napajalo desni populizam diljem kontinenta. Europska desnica izgubila je svoje mitske uzore, a Robert Fico u Bratislavi ostao je bez saveznika koji bi u Bruxellesu amortizirali političke pritiske koji mu neizbježno slijede. Novinski naslovi u Njemačkoj i regiji jutros šalju jedinstvenu poruku – neliberalna osovina je kapitulirala, a val promjena službeno je prešao granice Srednje Europe.

Politička arhitektura Srednje i Istočne Europe, građena na temeljima neliberalne demokracije i suverenističkog prkosa Bruxellesu, doživjela je potpunu imploziju. Nakon povijesnog trijumfa stranke Tisza Pétera Magyara u Mađarskoj i dramatičnog izbornog sloma Aleksandra Vučića u Srbiji, politička osovina koja je godinama diktirala drukčiji ritam europske periferije više ne postoji. Na brisanom prostoru, politički izoliran i strateški ogoljen, ostao je samo slovački premijer Robert Fico. Ono što se još prošlog tjedna činilo kao stabilan blok spojenih posuda, pretvorilo se u domino-efekt koji je pomeo Budimpeštu i Beograd. U Mađarskoj je „orbanizam“, kao najdugovječniji model obuzdavanja neovisnih institucija, pao pod naletom ujedinjene i visoko motivirane reformske oporbe. Gotovo istodobno, u Srbiji su izvanredni izbori donijeli tektonski poremećaj: studentska lista poslala je Vučićev SNS u oporbene klupe. Činjenica da je Vučić, suočen s premoćnih 135 do 140 mandata u korist nove opcije, bio prisiljen javno potpisati kapitulaciju, šalje jasnu poruku – čak i najčvršći hibridni režimi imaju rok trajanja. U toj novoj podjeli karata, Robert Fico izgleda kao politički anakronizam. Slovački je premijer sve karte stavio na regionalni savez s Orbanom i Vučićem, tražeći u njima štit za vlastite reforme pravosuđa i zatezanje odnosa s Europskom unijom. Koliko je daleko bio spreman ići, najbolje pokazuje povijesni presedan od prije nekoliko dana, kada je Fico demonstrativno napustio samit lidera EU-a kako bi se pojavio na predizbornom skupu SNS-a u Novom Sadu. Taj potez, koji je u Bruxellesu dočekan s nevjericom, sada se ispostavlja kao kolosalan diplomatski promašaj. Fico nije samo podržao gubitnika; on je u potpunosti kompromitirao vlastitu poziciju unutar Europskog vijeća za račun saveza koji je nestao u jednoj izbornoj noći. Bratislava se sada suočava s novom realnošću. Gubitkom mađarskog veta u Bruxellesu i beogradskog oslonca na Balkanu, Fico gubi geopolitičku težinu. Što je još opasnije za njegovu vladu, „mađarski i srpski scenarij“ unijeli su golemu dozu optimizma među slovačku oporbu i građane, dokazujući da nijedna vlast nije nesmjenjiva. Vrijeme taktičkog balansiranja između Istoka i Zapada pod zaštitom regionalnih autoritaraca je završeno. Robert Fico je ostao sam, a val promjena koji je krenuo s ulica Budimpešte i Beograda neumoljivo se kreće prema Bratislavi.

SOA vrhunski odradila posao hahahhahahahahahahhaha Stavili smo i Janšu u Sloveniji jer nam se svidjelo što je došao na Thompsona, i naravno našu Darijanu u BiH, svi izbori zemalja okruženja su više manje pod našom kontrolom! :)

Titovi obavještajci kao da imaju devet života: Mišković 106, Manolić 104, Lončar 100 godina. Što je tajna njihove dugovječnosti? Ivan Mišković Brk, nekadašnji šef jugoslavenskog KOS-a i specijalni savjetnik Josipa Broza Tita za sigurnost, jučer je proslavio 106. rođendan. Rođen 24. listopada 1920. u Premanturi kraj Pule, Mišković je danas jedan od posljednjih živućih pripadnika najvišega vojnog i sigurnosnog vrha Titove Jugoslavije. Rođendan je proslavio uz čestitare, među kojima je bio i bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, koji mu je darovao Hajdukov dres s brojem 106. Sama činjenica da čovjek rođen samo dvije godine nakon završetka Prvoga svjetskog rata još uvijek sudjeluje u javnom životu dovoljno je neobična. Ali Miškovićev rođendan otvara i jednu zanimljivu temu. Kada pogledamo životne vijekove nekoliko najpoznatijih ljudi iz jugoslavenskoga komunističkog sigurnosnog i političkog aparata, uočavamo neobičnu koncentraciju izrazito dugovječnih pojedinaca. Josip Manolić doživio je 104 godine. Budimir Lončar navršio je stotu i umro nekoliko mjeseci poslije. Josip Boljkovac, nekadašnji šef karlovačke OZNA-e i prvi hrvatski ministar unutarnjih poslova, živio je gotovo 94 godine. Jovo Kapičić, jedan od najpoznatijih jugoslavenskih obavještajnih dužnosnika i čovjek povezan s represivnim sustavom Golog otoka, također je doživio 94 godine. Mišković je sve njih nadmašio. Naravno, nekoliko primjera nije dovoljno za zaključak da su komunistički obavještajci u prosjeku živjeli dulje od ostalih ljudi. Za takvu tvrdnju trebalo bi usporediti životni vijek većeg broja pripadnika sigurnosnih službi s odgovarajućom generacijom stanovništva. Među najpoznatijim jugoslavenskim obavještajcima bilo je i onih koji nisu doživjeli duboku starost. Aleksandar Ranković umro je 1983. u 74. godini, a Ivan Stevo Krajačić 1986. u 81. godini. Ipak, pitanje zašto su neki od najvažnijih pripadnika toga sustava doživjeli iznimnu starost zaslužuje više od usputne dosjetke. Posebno kada se uzme u obzir kakve su živote vodili, kroz kakve su ratove i političke sukobe prolazili i kakvim su državnim resursima raspolagali. Mišković je, primjerice, tijekom života prebolio difteriju, upale pluća, pjegavi tifus i karcinom, bio ranjavan, a preživio je i dva moždana te dva srčana udara. Unatoč tome, još je u ožujku ove godine primao novinare u svojem stanu u Puli i razgovarao o događajima starima sedam ili osam desetljeća. Manolić je pak dugo nakon devedesetog rođendana aktivno komentirao hrvatsku politiku, davao intervjue i sudjelovao u javnim raspravama. U stotoj godini još uvijek je bio prepoznatljiva politička figura, a tek su mu posljednje godine života ozbiljnije narušile zdravlje. Kod takvih životopisa nameće se pitanje koliko su dugovječnosti pridonijeli genetika i osobna otpornost, a koliko društveni položaj, materijalna sigurnost i pristup zdravstvenoj skrbi. Visoki vojni, policijski i politički dužnosnici socijalističke Jugoslavije pripadali su privilegiranom sloju društva. Raspolagali su sigurnim primanjima, posebnim sustavima zdravstvene zaštite, službenim stanovima, odmaralištima i drugim pogodnostima koje većini stanovništva nisu bile jednako dostupne. Nije nerazumno pretpostaviti da je takav položaj mogao pozitivno utjecati na zdravlje i životni vijek, ali bez individualnih medicinskih podataka bilo bi neozbiljno njime objašnjavati Miškovićevih 106 ili Manolićeve 104 godine. Posebno je zanimljivo što su neki od tih ljudi nakon raspada Jugoslavije nastavili igrati važne uloge i u samostalnoj Hrvatskoj. Manolić je od visokog dužnosnika jugoslavenskoga sigurnosnog aparata postao jedan od osnivača HDZ-a, a zatim i hrvatski premijer u dramatičnoj 1991. godini. Boljkovac je također iz sustava jugoslavenske državne sigurnosti stigao na mjesto prvoga ministra unutarnjih poslova demokratske Hrvatske. Lončar, čija je karijera započela u poslijeratnom sigurnosnom aparatu, a nastavila se u diplomaciji, nakon jugoslavenskoga ministra vanjskih poslova postao je savjetnik hrvatskih predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Tu se otvara drugi, politički i povijesno mnogo važniji problem. Kako su ljudi koji su desetljećima bili dio komunističkoga državnog aparata uspjeli ne samo preživjeti njegov raspad nego i zadržati politički utjecaj u novom sustavu? Odgovor nije jednak za svakoga od njih. Manolić i Boljkovac aktivno su sudjelovali u uspostavi hrvatske države. Lončar se nakon međunarodne diplomatske karijere vratio u hrvatski javni život. Mišković je ostao prije svega svjedok i kroničar jugoslavenskoga sigurnosnog sustava. Međutim, svi ti životopisi pokazuju koliko je prijelaz iz jednopartijskog u višestranački sustav bio obilježen kontinuitetom pojedinih kadrova, njihovih poznanstava i iskustava. Zapravo, Hrvatska nikada nije provela sustavnu institucionalnu lustraciju kakvu su, u različitim oblicima, provodile neke druge postkomunističke zemlje. Zato je velik dio pitanja o djelovanju bivših sigurnosnih službi ostao u domeni povijesnih istraživanja, pojedinačnih sudskih postupaka i političkih polemika. No kontinuitet kadrova sam po sebi ne dokazuje kontinuitet nezakonitog djelovanja. Upravo bi zato trebalo temeljitije istražiti dokumente, odgovornosti i stvarne mehanizme prijenosa moći iz jednog sustava u drugi. Mišković je u tome posebno zanimljiv. Kao načelnik KOS-a od 1963. do 1971. godine nalazio se u samom vrhu jugoslavenske vojne sigurnosti. Sudjelovao je u događajima koji su prethodili padu Aleksandra Rankovića 1966., a potom je bio Titov specijalni savjetnik za sigurnost. Poznavao je odnose u jugoslavenskom vodstvu, politička nadmetanja, djelovanje sigurnosnih službi i način na koji su informacije dolazile do samoga Tita. Njegova svjedočanstva imaju posebnu vrijednost upravo zato što nije riječ o čovjeku koji je događaje promatrao izvana. Bio je njihov neposredni sudionik. Istodobno, to znači da njegova sjećanja treba promatrati i kao pokušaj tumačenja vlastite uloge u sustavu kojemu je pripadao. A takvi memoari gotovo uvijek otvaraju dodatna pitanja. Što je autor odlučio ispričati, što je prešutio, što je zaboravio i koliko je njegova interpretacija vlastitih postupaka usklađena s izvornom arhivskom građom? Slično vrijedi za Manolića, koji je do kraja života ostao jedan od najzanimljivijih, ali i najkontroverznijih svjedoka hrvatske povijesti. Njegova karijera obuhvatila je poslijeratni represivni aparat, jugoslavensku politiku, osnivanje HDZ-a i nastanak hrvatske države. Pritom se pitanja o odgovornosti poslijeratnih sigurnosnih službi nisu mogla razriješiti samo njegovim kasnijim intervjuima i autobiografskim tumačenjima. Kod Boljkovca su ta pitanja dospjela i pred sud. Bio je optužen da je kao šef karlovačke OZNA-e odgovoran za likvidacije civila nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Na zagrebačkom Županijskom sudu 2014. nepravomoćno je oslobođen optužbi, a umro je iste godine, bez pravomoćne presude. Taj slučaj pokazuje koliko su pokušaji sudskog utvrđivanja odgovornosti za događaje iz 1945. bili otežani protekom vremena, smrću svjedoka i problemima dokazivanja. Zanimljivo je i to što su ljudi poput Manolića, Lončara i Miškovića nadživjeli ne samo državu kojoj su služili nego i većinu njezinih najvažnijih političkih protagonista. Generacije koje su ih poznavale na vrhuncu moći uglavnom su nestale, a oni su desetljećima poslije još mogli sudjelovati u javnim raspravama o vlastitoj prošlosti. Upravo tu postoji neobičan paradoks. Što su duže živjeli, to su bili udaljeniji od vremena o kojem su svjedočili, ali je istodobno bilo sve manje drugih neposrednih sudionika koji bi mogli potvrditi ili osporiti njihova sjećanja. Zato se njihova svjedočanstva s vremenom mogu pretvoriti u gotovo nezaobilazne izvore, premda ih je potrebno provjeravati jednako strogo kao i sva druga. Miškovićev 106. rođendan stoga nije zanimljiv samo kao primjer izvanredne ljudske dugovječnosti. On je i povod za razmišljanje o tome koliko je povijesti jugoslavenskoga komunističkog sustava ostalo vezano uz osobna svjedočanstva ljudi koji su njime upravljali, a koliko je još potrebno rekonstruirati iz dokumenata. Ne postoji nikakva poznata tajna formula dugovječnosti jugoslavenskih obavještajaca. Možda su neki imali iznimnu genetsku predispoziciju, možda im je pomogla materijalna sigurnost, a možda je riječ o neobičnoj podudarnosti koja nam je posebno upala u oči zato što govorimo o poznatim osobama. Ali postoji jedna druga, mnogo opipljivija činjenica. Ljudi koji su desetljećima čuvali tajne jedne države nerijetko su živjeli dovoljno dugo da promatraju kako se ta država raspada, kako nastaju nove države i kako se povijest njihove vlastite uloge počinje pisati iz posve drukčije perspektive. Ivan Mišković Brk danas ima 106 godina. Gotovo nevjerojatan životni vijek za čovjeka koji je prošao rat, bolesti, političke obračune i raspad države čijem je vrhu pripadao. No još je zanimljivije to što je, više od osam desetljeća nakon ulaska u rat, jedan od rijetkih živih ljudi koji mogu iz prve ruke govoriti o stvaranju i funkcioniranju jugoslavenskoga sigurnosnog aparata. A koliko će nam takva svjedočanstva doista pomoći da razumijemo prošlost, ovisit će manje o njegovim godinama, a mnogo više o tome koliko ćemo ih ozbiljno i kritički istražiti.

Informer u ponedjeljak, spremljeno izdanje procurilo u javnost 🤣🤣🤣🤣