Ivan Stojanovic

SRPSKO DRUŠTVO JE NAJNEHRIŠĆANSKIJE DRUŠTVO U EVROPI Teško je govoriti o veličanju Ratka Mladića kao o izoliranom incidentu, nekoj devijaciji koja se slučajno pojavila u inače zdravom društvu. Problem je upravo suprotan: Mladić se savršeno uklapa u vrijednosni sistem koji se u Srbiji i RS gradio decenijama, sistem u kojem su granice između kriminala i uspjeha, prostakluka i popularnosti, nasilja i junaštva, istine i propagande gotovo potpuno izbrisane. To je javni prostor u kojem su kriminalci postajali televizijske zvijezde, starlete društveni autoriteti, silikonske pjevačice nacionalne ikone, a tabloidi glavne institucije za određivanje ko je heroj, ko izdajnik, ko patriota, a ko neprijatelj naroda. U istim programima smjenjuju se praseće pečenje, kafansko urlanje, rijaliti-svađe, kriminalne biografije, teorije zavjere i ratni zločinci koji se predstavljaju kao ljudi časti. U takvom ambijentu Ratko Mladić ne djeluje kao vrijednosni šok. Naprotiv, djeluje sasvim prirodno. Društvo koje je od kriminalaca pravilo legende nema naročit problem da legendu napravi i od čovjeka osuđenog za genocid i druge ratne zločine. Društvo koje je decenijama učilo da se brutalnost poštuje, sila obožava, a empatija smatra slabošću, vrlo lako prihvati ideju da je neko heroj upravo zato što ga se drugi plaše. Nije presudno šta je uradio. Presudno je da je „naš“, da je bio moćan i da je protivnicima nanosio strah. Zato tu više gotovo da nema moralnih kriterija. Postoji samo plemenski kriterij. Ako je naš kriminalac, onda je mangup. Ako je naš nasilnik, onda je temperamentan. Ako je naš tajkun, onda je sposoban. Ako je naš ratni zločinac, onda je general i heroj. Moral počinje i završava na pitanju pripadnosti. I onda isto to društvo veoma voli govoriti o tradiciji, porodici, časti, vjeri i moralnim vrijednostima. Krstovi su svuda, ikone su svuda, priča o pravoslavlju je svuda, ali hrišćanska etika očigledno nije ono što određuje ponašanje. Jer teško je pomiriti Isusovu poruku o milosrđu, poniznosti i vrijednosti svakog čovjeka sa slavljenjem masovnih ubistava, mržnjom prema čitavim narodima i pretvaranjem osuđenih ratnih zločinaca u svetinje. Ali Isusa i vjerovanja u tom društvu nema. Ono je samo još jedan rekvizit. Kao što su rekviziti zastava, šajkača, kafana, pečenje, gusle i patriotske pjesme. Sve se ubaci u isti veliki nacionalni rijaliti u kojem više niko ne pita ima li nešto smisla, je li istinito ili je moralno. Bitno je da izaziva emociju, da okuplja pleme i da proizvodi dovoljno buke. To je možda i najdublja posljedica višedecenijske tabloidizacije i primitivizacije društva: ne nestaje samo dobar ukus. Nestaje osjećaj stida. Nekada je postojao minimum društvene nelagode zbog toga što je neko kriminalac, nasilnik ili osuđeni zločinac. Danas se kriminalne biografije nose kao ordenje, vulgarnost kao autentičnost, neznanje kao narodnost, a ratni zločin kao dokaz patriotizma. Što je nešto brutalnije, primitivnije i nepristojnije, to se lakše može prodati kao „pravo“, „narodno“ i „srpsko“. Tu je Mladić samo najstrašniji simbol. Jer društvo koje više ne zna razlikovati heroja od zločinca prethodno je moralo izgubiti sposobnost da razlikuje mnogo jednostavnije stvari: uspjeh od kriminala, kulturu od prostakluka, patriotizam od mržnje, vjeru od folklora i čast od nasilja. Ratni zločinac na kraju samo zauzme svoje mjesto u već pripremljenom televizijskom programu.