👀YNWA👀

Razmjenjivao sam nedavno poruke s bivšim kolegom iz mainstream medija u kojem sam nekada radio. Pitao ga onako ljudski – kako je? Odgovorio mi je: Evo, stenjemo pod desnicom. Mislio sam da se mało šali, ali nije se šalio. Ništa što znam o njegovom profesionalnom ili privatnom životu ne opravdava takav niegov iskaz. Piše jednako slobodno kako je pisao za vladavine postkomunista, možda čak i slobodnije jer nema autocenzurę prema vladajućim. Zarađuje isto kao i onda, možda mało lošije zbog posvemašnje krize tiskanih medija. Živi u sredini gdje sigurno niti on niti njegova djeca nemaju problema zato što su ljevičari, upravo suprotno (by the way, ovdje u Varšavi sam svjedočio maltretiranju djece mojih kolega u školama, samo zato što su im roditelji konzervativni novinari). O čemu je tu riječ? O tome da u Hrvatskoj postoji skupina ljudi postjugoslavenskog, ljevičarskog usmjerenja koja jednostavno ne może podnijeti da njihovom državom vladaju „zatucani Rvati”. Oni vladavinu drugog i drugačijeg automatski osjećaju kao patologiju i izvanredno stanje koje treba po svaku cijenu promijeniti. Ta sociopsihološka crta vjerojatno ima korijene u komunizmu, kako njegovom deficitu demokracije, tako i stanovitom prijeziru prema „primitivnom narodu”. Sve što ima i najmanji hrvatski predznak jest „patologija”. Društvo u kojem hrvatsko domoljublje ima svoj prostor u javnosti, adekvatan broju građana koji ga osjećaju, jest za njih nepodošljivo. O Plenkoviću i njegovoj vladavini možemo misliti što hoćemo (ja, recimo, mislim da često nije dobra za Hrvatsku), ali uspoređivati to s bolesnom autokracijom Aleksandra Vučića jest jednostavno glupo i opasno. Srbin je svojih 14 godina vlasti izgradio na strahu, represji, kontroli policije, vojske i medija i posvemašnjem klijentelizmu i korupcji. Andrej Plenković, ma kakav bio, svoj sustav gradi na leigitimnim i (uglavnom) legalnim političkim procedurama i potezima (svakako ne bez umijeća). Pokušaj postavljanja bilo kakvog znaka jednakosti između njega i Vučića jest jednostavno apsurdan. To je tako. Živimo u društvu gdje postoje Hrvati koji će se solidarizirati i s kritpočetnicima (budimo ozbiljni - Studentska lista ih je puna), samo da bi zadovoljili svoj sebični i snobovski politički instinkt i mali interes i volju za nadmoć u odnosu na, a koga drugog, nego – „Rvate”. S